Aha. Dakle, tako je to. Hej, pa ja ću se naviknuti na svoj novi život.
Možda čak uspijem živjeti lažno kao tete u onim slatkim skupim filmovima.
Smješkaju se, imaju lijepu odjeću, laptop, posao, ujutro se teško probude, a lako uljude. I uvijek, baš uvijek se nađe neki konobar (koji radi u pizzeriji samo da pomogne starom, a zapravo je diplomirao nešto i pametan je i pun para) ili sladak bogataš (a ona cura koju grli mu je sestra, naravno) koji je zavede i žive sretno do kraja života. Oh da, jeftina američka romantika, kamo kaže moja Sarich.
Oke, od te ideje odustajem. Close up these eyes, try not to cry

Dakle.. Novi razred. Psihijatrijski slučajevi, svatko za sebe, da nas psihijatar dođe pogledati, morao bi i sam na terapiju (Kiko sorry, maznula sam ti foru, ali ovo ionako nitko ne čita pa nema veze). Predobro je, ekipa je super. Iako već u prvih par tjedana imamo najviše neopravdanih i jedinica u cijelo školi... Dobro je. One kave poslje škole u Iskri teško da bih mijenjala za išta drugo.

A kako je u školi? Svaka osoba koja me sretne tu i tamo mora to pitati.
"Oh, super je."
"Je li teško?"
"Ma ne, podnošljivo je."
"Aha, a dobro onda."And how I hope knowlege was worth it.



Huh. Jučer sam krenula na otvaranje Palacha. Mislim, zapravo sam išla u grad, pa mi je i to bilo u planu, da prođem malo. Pa sam srela skoro svih koje znam. Vidi ova, vidi ona, vidi on, blablabla.
"Vidi ti ga dečko."
"Aha, vidi mi ga bivši."
"BIVŠI?"
"Da, bivši. Pa sha je tu loše?"
"Ajoj žao mi je."
"Nema ti zašto biti. Idem ga pozdraviti."
Isse. A kad tek pitaju zašto. Pa im neznam objasniti. Ne bi ni on znao. Ali im zato kažem da pitaju njega. Jer zapravo neznamo točan odgovor. Točan odgovor ne postoji. I'm falling into memories of you and things we used to do

Spava mi se. Cijeli tjedan preživljavam na sirupu i Neufenu. Jedva. Ali ide mi. Samo trebam biti svježa večeras. Onako, idem na koncert. Kako volim grad. Nemoguće je izabrati kada, što i gdje, stalno se nešto događa. I uživam u tome. "Do you believe what you're sayin'?" Yeah right now, but not that often.

Onda. Vidimo se na Tuborg Green Festu večeras? Dogovoreno.

Pucaju me osjećaji. Kamufliram ih. Da, to je samo PMS. Ma nervozna sam zbog nove škole. Zbog preseljenja. Ne, nisam se promijenila.

Spavam. Da, spavam. Ali ne sad.
Vjerojatno bih spavala da se nisam odlučila pisati zadaću u 1 ujutro. A to ne bih odlučila da sam prije zaspala. Imam malih problema sa spavanjem u novoj sobi.. NIKAKO DA ZASPIM.
Ali dobro. Izolirala sam svjetlo pa se ne moram buditi do ručka. Na vratima stoji zeleni Post-it papirić s porukom "NEMOJTE ME BUDITI!". Valjda će shvatiti. Tko? One. Sestra, mama, nona ili pak nonina sestra.
Ovdje je ludo. Stalno netko dolazi. Majstor, nona, neka od mojih frendica, tatica najdraži.. Samo se redaju.
Onako.. Navikavam se. Pred majstorima hodam u pidžami, rasčupane kose i neopranih zubi. Pa, nije moj problem kad idu mijenjati moje zdrave roletne za neke bučne u 10 ujutro. I napokon sam nabavila pidžamu.
Inače.. Škola. Eh, GAM je u smjeni suprotnoj od...pa, skoro svih. Ali je škola oke. Razred je GOLEM, ali ima potencijala. Dadada. A jesmo lumeni, nema sha.

Je li vrijeme za spavanje? Hmmm. Valjda. Moram skupiti snagu, sutra radim pokaznu. Neki čak znaju kako to izgleda. Dugotrajno, bolno i uglavnom neuspješno.

I da. Oke, mijenjam mišljenja i odluke. Puno. Ali neznaš pozadinu toga. Znaš da nisam dobro, znaš da mi se život mijenja.. Shvati bar ovo. Volim te.

Ouke. Dok se ostatak moje generacije sad zamara pitanjima poput "Vilicom ili žlicom?", "Gdje da ostavim ručnik?" ili "A ja bi još malo praznika, zašto već moramo u školu?" mene zanima samo jedna stvar.
Barbike. Nikad mi nije bilo jasno. Lijepe su i mogu me zaokupiti na čak 24 sekunde, ali čemu služe? Kako se igra njima? Mislim, aha, ja se pravim da sam Barbie koja se pravi da je živa jer joj ja posuđujem glas i pokrećem je. Ma ča je to lepo. A zašto ja jednostavno ne bi bila ja, pa da se ne zamaram s njenim sičišnim udovima i glavom koja se odvaja od tijela? Bezveze. Autiće bar možeš nabrijati i poslati nekome iz obitelji pod noge na drugi kraj hodnika. To je bar zabavno.

Mislim. Škola. A ja se još selim. Dada, kao, selit ću se tokom ljeta.. Ma jesam. Neki dan su mi tek pofarbali ono čudo od sobe (iako je tamna ljubičasta nekako postala pastelna). Nemam radni stol. A ormar.. Ehh, samo čekam da nešto ispuže iz njega. Onaj veliki, lijepi, starinski.. Upravo onaj ormar kog bi tako rado izbacila iz moje "minimalističke mladenačke sobe" ilitiga rupe u koju se planiram zavući.
I onaj prosvjed koji je danas kao trebao biti. Neznam je li itko išao. Prvo i prvo, klinci nisu imali argumenata. Drugo, što se onog da 3 i 4 razredi nemaju besplatne pokazne tiče, nisu niti pokušali saznati od MZOŠa zašto je to tako. I treće, seru po Primorcu jer je forenzičar po struci. Oke, i kakve to veze ima? Mislim, volim se ja boriti protiv nepravde, ali ovo je glupo. Ne bi izmamili poštovanje nego podsmjehe. Blago njima.
Uh. Baš me zanima kako ću dalje. A tek srednja.. Nije da se bojim, samo se malo plašim.

Probudila se abbie jednog jutra, odvukla veliki žuti kofer do ceste i pričekala Saru. Sjela s njom u auto i krenula na kamp. Bilo je to obično jutro, tek jedan, meni četvrti, odlazak na kamp.
I dođem ja tamo. Nakon grljenja i ljubljenja sa starim poznanicima, bacila sam se u upoznavanje okolnih ljudi. Dakle, upoznala sam djevojke iz klana 22 (s obzirom na to da sam ja bila vođa klana 23, to nije bila velika borba).
Hranila sam se nadasve nehigijenski (žlica prošla kroz najmanje 10 ustiju) i radila stvari koje potiču razne misli (otuširaj se samnom i izmasiraj mi leđa, čekaj da skinem majicu).
Sve u svemu, bilo je dobro. Sad sam ponosna članica VD-a. I jedna od popularnijih debatantskih klinaca. I sve u svemu, osoba obogaćena za još jedno predivno iskustvo, tj. ovaj kamp.
Ovim putem pozdravljam cijeli klan 22, Simonu Gotovac, Anu i sve ostale koje mi se stvaaarno neda nabrajati. Ali se svi osjećajte pozdravljeno.
I da pojasnim zlobnicima... Između mene i Silvija se dogodilo samo ono što ste svi vidjeli. Dakle, odustanite od trača.
I, Darija.. Nema beda, kad god treba pobijediti Peču i Rominu, tu sam za tebe.

**sličice na MSN ili fejsu

Razmišljala sam malo. Oke, nije mi bilo lako.
Ali sam se sjetila da bih možda mogla napisati novi post.
Bez obzira na to da ga nitko neće pročitati. Glavno da ja znam da je tu.
Dakle, današnja lekcija je o emačima. Emo djeci. Emerima. Nazovite to kako god želite.
Neću pričati o glazbi niti o modi. Pričati ću o njima. I onome što rade.

Hm. Dakle. Iako ne volim oproštaje ni išta slično. Iako mislim da su rođendani tek jedan dan u godini koji treba iskoristiti za iskorištavanje dobronamjernih ljudi oko sebe. Iako se ne želim hvalisati još jednom prekrasnom godinom svog života. Iako se zapravo sramim činjenice da planiram napisati sljedeću listu. Iako su to loši razlozi, svejedno sam odlučila to učiniti.
Dakle.. Bez bludnih misli. Odlučila sam napisati listu. Listu događaja, postignuća i sitnica koje su mi na bilokoji način bile značajne u protekloj godini.
- Sara (mislim da objašnjenja nisu potrebna)
- slušanje Six Packa uživo
- 3. mjesto u državi iz debate (i to pojedinačno)
- završetak osnovne s 5
- samostalni upis u srednju (da, išla sam tamo bez staraca i veza, to je samostalno)
- ekipa (hrpa ljudi koji te nesmiju odbiti kad izlaziš s njima)
- nabavila sam soundtrack Moulen Rougea
- izgubila frendicu (možda slučajno odvajanje, ali sam je stvarno voljela)
- ljubila sam se dobro (loše nek padne u zaborav)
- pila sam
- otkrila sam da sam u duši potpuno protiv droge
- sama nacrtala ono na lepezi
- bila na hrpi prekrasnih putovanja i upoznala hrpu prekrasnih ljudi
- prihvatila selidbu
- počela izlaziti onako malo dulje nego prije
- obavila hrpu genijalnih shoppinga
- shvatila koliko volim novinarstvo i debatu
- još jednom napisala uvodnik, posljednji za neko vrijeme
- razbila mobitel i koristila ga bez ekrana
- otkrila puno lijepih novih bendova (npr volim Lollobrigidu)
- smirila se i počela se praviti da poštujem autoritete
- šišala se
- čekala da kosa naraste pa ju opet šišala (nikako da mi pogode pravu želju)
- izašla u štiklama
- pjevala na karaokama
- DJ-eala
- nesretnim slučajem došla pijana doma
- počela poštovati sve vrste glazbe
- kupila knjigu o sviranju gitare, pročitala je i nijednom uhvatila gitaru u ruku (iako sam žicala jednog milog gitarista instrukcije, ali instrukcije su se povele u drugom smjeru)
- sazrjela sam, bar malo
- razvila laganu ovisnost o MSNu, IMVUu, Xangi i Facebooku
- filozofirala sebi u glavi
- otkrila da fizički izgled uopće ne mora biti presudan za išta osim prvog dojma
- dobila naočale (još tvrdim da je to kriva dioptrija, treba mi veća)
- konstantno zaboravljala otići zubarici
- doživjela markiranje cijelog razreda (omg, još ne vjerujem da su neki pristali)
- ljubila se usred gomile na koncertu
- imala jako lošu vezu
- dobila opomenu i prešutjela je dok mi je nisu maknuli
- štrebala kemiju da ne odem na popravni, a na kraju je prošla s 3
- hvatala se na kauču u dnevnoj sobi
- dobila plastični gun
- šlag na kraju (Ivan <3)
Sutra.. Ima da bude moj dan. Ne nadam se ničemu, želim samo spontanost. I digitalac, čestitke i cvijeće.

Prvo i prvo, da se pohvalim. Nakon stajanja u dugačkim redovima (birokracija je spora), treme oko ulaska u školu, muke ispunjavanja papira i papirića, neprospavane noći u očekivanju rezultata i završnog odlaska u školu i popunjavanja još jednog žutog papira, UPISALA SAM SE. Iako mi je zabrinuta strana obitelji nudila veze, upala sam potpuno sama (ofkors, uz Sarinu vječnu podršku, kad se već moj maturant nije udostojio). Sad sam gimnazijalka. I to ne bilo koja, sad sam u GAMu.
Inače, ubijaju me u pojam odluke ljudi... Mislim, hajde, Doris kao medicinska sestra? Da sam u crtiću uzela bih veliki čekić i poklopila se njime. Ili pak da pričamo o osobi kojoj sam ja crtala zadaće iz vektora, a pokušava postati arhitekt? Ali to vjerojatno uopće nije važno. Baš kao ni činjenica da spavam do podne, otuširam se i odem na more. Pa se vratim doma oko 9. Ma to je normalno. Oke. Možda malo ludim.
Sigurno malo ludim. U slobodno vrijeme čitam rječnik. Mislim da je to dobro. Sigurno je. I pomoću rječnika pišem pjesme za koje svi kažu da su super, ali ih ne shvaćaju (ili se ne trude dovoljno).

9. 7. putujem. Ne želim. Okei, kruzerom po Španjolskoj, Portugalu, Maroccu itd. San nekih ljudi. Neću to nazvati nepotrebnim gubitkom vremena i novca, ali.. Nemam volje. Još u Gardaland prije... 11 days away from home, away from my girls, my sea and my guy. Ne želim. Da, vidjeti ću novo. I upoznati novo. Okei, svjesna sam toga. Ali ovo ljeto se tako čini stvoreno za šetnju u mokroj majici i japankama do doma i gužvanje u 32. Želim ostati i gledati turiste, a ne postati jedna od njih. Ali jebiga, ovakve prilike se ne propuštaju. Tako da članice ljepšeg spola s majčine strane obitelji zajedno s mojom majčicom, sestrom i samnom kreću u veliku pustolovinu. U važne odluke tipa jesti na palubi broda ili naručiti doručak u sobu, ljevi ili desni jacuzzi, koji bar danas posjećujemo ili naručiti koktel ili dva? Strašno. Snob snob snob, fuj abbie, gadiš se sama sebi. Ali to nije snobovski. Jer ipak, to je jedno "prekrasno iskustvo koje pomaže upoznavanju novih okolina". I naravno da nije snobovski kad na tom fensi putovanju nosim rasparane starke, blatne Vansice, japanke-koje-nikada-neću-vratiti-Lei, kupaći iz TurboLimača i majicu kupljenu na benzinskoj pumpi.
Možda je problem u meni?


Okei, sad sam počela pisati prave gluposti. Bacimo se na romantiku. Jučer se probudim (jedva) i sjednem pred ugašeni televizor. Tražim novine (koje se nitko nije sjetio kupiti) ili mlijeko (koje se, naravno, zakiselilo pa sam ga morala baciti). Nema ničega osim svraba na mjestima gdje me oni mali krvopije napadaju. Ali zato, mobitel se oglasio. Nakon par poručica dolazim do zaključka da me dragi čeka pred kućom. I stvarno, čeka me. I naravno da sam obukla prvo što nije bilo zgužvano, na podu ili jako smrdljivo, brzo oprala zube i izletjela vani. I naravno da me upravo tada zvala psihologica zbog nekih trivijalnosti, i naravno da se baka tad vraćala iz dućana i naravno da je moja sestra pozvala mamu pa su sve tri zaljepile noseve za prozorsko staklo i mene dovodile u jako neugodnu situaciju. I ofkors da je mojoj baki čudno kako to da netko ima kosu po sredini a obrije ovo sa strane. Wah. Da, jako neponovljivo iskustvo.
Ne jedem. Ne stignem, zaboravim. Ali kad se uhvatim hrane.. Ohh, nestat će. Isse. Kako je tek djeci u Africi? Dođe mi da plačem. Ali nvm.
Okei, ovo je dosta. Zanimljivo je to da nitko neće pročitati ovo čudo. Da, jaaako zanimljivo. Pa čak ni ja. Jer pojma nemam sha sam sve nadrobila gore.
Zato.. Au revoi

100-ti post.
0 čitatelja.

Kad bih imala wremena i wolje možda bi se to stanje čak powećalo.
Jbga.
Ljeto je.
Izlazim, zawršila sam s osnownom (s 5) i držala gowor i pjewala pred mikrofonom.
Jej, brawo ja.

Preporuka: Lollobrigida

GOTOWO JE

nema wiše. škole. wriskowa. nema današnjih suza i pošaranih majica. jednom ću i o tome. ne danas.


fala Six Packu na owako diwnim textowima. <3